Daniela Herman autorica je knjige „Stevica – priča o prijateljstvu, borbi za život i životu nakon izgubljene bitke“. Knjiga je posebna jer je pisana kao dnevnički zapis i prati događaje iz Stevičnog života od rođenja do smrti. Izdavač je Zavod za baranjsku povjesnicu, a proteklog je tjedna završena, napisana na gotovo stotinu stranica uz mnoštvo fotografija i spremna za tisak. Stevica Šovakov bio je mladić iz Gajića koji je s 24 godine preminuo zbog izrazite progresije metastaza Ewingova sarkoma dana 28.3.2008. Ispraćen je na mjesnu groblju uz stotine i stotine ljudi, a kako je volio konje, simbolično su ga upravo konji na kolima dovezli. 13 godina kasnije napisana je knjiga o njemu, mladiću koji je imao nevjerojatnu snagu i volju za životom, toliko jaku da bi svatko trebao pročitati ovu knjigu. O tome svjedoči 50-ak ljudi, a čast da napiše priču o Stevičinim životu dobila je njegova prijateljica Daniela Herman koja se s njim upoznala još tijekom ratnih godina u Mohaču. Svoje su prijateljstvo nastavili do kraja njegova života. Stoga se smatralo da je Daniela najbolji izbor za ovu knjigu.
Knjiga je gotova i spremna za tisak. Kakav je sad osjećaj?
Da, knjiga je gotova. Bilo je jako teško stvarati ju jer je jako osobna. Bilo je zaista teških trenutaka, ali uz podršku obitelji Šovakov uspjeli smo. Naravno, puno je ljudi koji su dali svoj doprinos i bili podrška i pomoć, poput Adama Svirčevića, Dalibora Šereša, Renate Vidović, a najviše podrške dao je upravo Stevičin brat, Adam Šovakov. Puno smo pričali, viđali se, telefonirali, trebalo je vremena i snage započeti, a onda opet snage i završiti knjigu. Ne znam bi li mogla to bez njega i hvala mu na tome. Pokazao se kao pravi prijatelj, a ta njegova nevjerojatna ljubav prema bratu je zaista vrijedna divljenja. Hvala i svim Stevičinim prijateljima koji su se javljali, slali fotografije i svoja sjećanja na dane provedene s njim.
Kako je i kada nastala ideja da se napiše knjiga o Stevici?
Ne bih znala točan trenutak, ali znam da smo prošlo ljeto na memorijalnom nogometnom turniru „Stevica Šovakov“ u Gajiću pratili utakmice i Adam Šovakov, Adam Svirčević i ja smo počeli o tome pričati. Adam je samo rekao da on to odobrava i neka se napiše. Krajem godine započela sam pisati prva sjećanja i mislim da je onda tek Adam shvatio da smo otvorili stare rane i što nas sve čeka na tom putu. Stevicu nismo nikada zaboravili, ali životi su se nastavili, emocije sakrile, i sada je sve ponovno trebalo proživjeti. I smiješne događaje, ali i tu silnu borbu za svaku minutu njegovog života. Bilo je to vrlo traumatično iskustvo.
Kakva iskustva imaš u radu na knjizi s ljudima koje je trebalo kontaktirati?
Kontaktiralo se 50-ak ljudi koji su bili važan dio njegovog života. Prošlo je 13 godina od njegove smrti, ali oni koji su mu bili pravi i iskreni prijatelji nisu ga zaboravili. Svima nam je bilo teško ponovno se svega prisjećati i mnogima su se sad otvorile stare rane i emocije, pa se ponovno često čujemo i pričamo puno o njemu i danima koje smo proveli s njim. Drago mi je da sam i ja sama obnovila neka stara prijateljstva. Stevica nas je i tada povezao, ali i sada opet.
Gdje su sada ti najvjerniji prijatelji?
Svugdje. Neki su ovdje u Baranji, neki u Osijeku, Đakovu, Tekiću, Novoj Gradiški, Županji, Zagrebu ali i Kanadi, Italiji, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj… srećom, uz današnje društvene mreže, uspjeli smo ih sve pronaći i svi su se rado prisjetili Stevice.
Kako na sve gleda obitelj Šovakov?
Puno je tu emocija. Ostali smo u kontaktu jer je Stevica ta nit koja nas spaja, ali nije lako. Njima je i dalje teško, što je razumljivo. Utjehu i snagu za svaki novi dan imaju najviše u svoja dva unuka. Rekli su u više navrata, da su sretni i ponosni jer će se izdati knjiga o njihovom sinu i bratu, ali su i tužni jer ga nema. Nedostaje im jednako jako kao i onog dana kada je preminuo. Ali ne samo njima, već i nama, njegovim prijateljima. Mnogi su ljudi dok smo stvarali ovu knjigu zaplakali na spomen imena Stevice Šovakova. To su ljudi čije je živote dotaknuo ponekad kroz poznanstvo, kroz višegodišnje prijateljstvo, kroz ljubav, hobije, suradnje… To je njegova najveća ostavština. Stevicu Šovakova ljudi pamte po snazi, hrabrosti, osmjehu i dobroti.
