Danas je sahrana pjesnika Josipa Balatinca

Kako javlja društvo pisaca Pannon club Beli Manastir 12.listopada je preminuo baranjski pjesnik Josip Balatinac.

Danas u 15 sati je pokop na novom groblju u Belom Manastiru.

Prenosimo u cijelosti priopćenje Duštva pisaca PANNON CLUB Beli Manastir:

Otišao je rano ujutro u 6 sati pijetli kad se bude, u ponedjeljak, 12. listopada pjesnik na posljednji put iz Osijeka u svoju ravnicu Baranju. Otišao je pod čemprese novog groblja u Beli Manastir. Pjesnik, novinar erudit, ali boem u duši i srcu, ali i u tijelu. Pjesnik među  najboljima. Piše od kad zna za sebe, bolje rečeno kada je naučio pisati. Prvo nesigurno u školi, a onda već u srednjoj sve više i više. I to ga dovelo do Revijine generacije 50-tih u kojoj je objavio i svoj prvijenac, među narednih deset objavljenih knjiga poezije, one posljednje KUCANJE IZ SRCA (2020.). Falit će Jozo među baranjskim poetama, falit će i u književnom časopisu Baranjsko slovo, gdje je bio zamjenik glavnog urednika. Uz pjesme, priče i osvrte u novinama i časopisima, u zasebnim knjigama objavio deset knjiga poezije koje su uvijek predstavljale izazov za čitatelja. Ta prva zbirka u nakladi osječke Revije Ruke nam poljane miluju, 1976. do danas pisao je o pticama, leptirima, očima, nebu baranjskom, kiši i još o puno toga što je život bio. Josip, čovjek koji je živio svoj život, onako kako to boemi i pjesnici žive. Pisao je za dnevni list Glas Slavonije, Radio Beli Manastir, Radio Osijek, brojne književne časopise. Ako sve i nije uredno pobrojano, Josipe, ne ljuti se! Neka su ti laki tvoji stihovi, pjesniče! Studirao je na Pedagoškoj  akademiju u Osijeku i Tuzli i to književnost koja ga je uvijek nosila. Pjesnika se ne ostavlja kad ga se izgubi. Pjesme se pali i šiljcima lošeg stiha ga se tlači. U gradu ako pjesnika se izgubi, on traži jakost. Pjesnika se, jednostavno, neljudski draži da čovjeka iznađe i u njega se uvali. Ako netko od vas to napravi, svijetom zaurlat će pusta pjesma, planeta (p)ostati žena i ništa, baš ništa se neće okončati. Bilo ga je posvuda u gradu, na ulici, u kavani, na susretu pjesnika, na književnim večerima. Uvijek ga je bilo lijepo sresti… Nikad više. Ni susreta, ni pjesme.

dolazi posljednji vlak

s obzorja dolijeću

šutljive ptice

progovorile bi stihom

jer u duši

donose cvrčke

Adio Jozo naš…