HGSS Stanica Osijek oprostila se od Maxa, belgijskog ovčara i službenog potražnog psa koji je tijekom svoje duge karijere sudjelovao u brojnim potražnim akcijama i ostavio dubok trag među spašavateljima.
Max je uginuo u dobi od 15 i pol godina. Bio je dugogodišnji član osječke stanice HGSS-a, pas koji je, kako navode iz Stanice Osijek, „toliko toga dao” svojim kolegama i iza kojeg je veliki broj odrađenih akcija.
Posebno ističu kako je Max i u dubokoj starosti, s 12 godina, još uvijek sudjelovao u akcijama jer tada nisu imali drugog potražnog psa. Unatoč godinama i sve slabijim nogama, zadatke je odrađivao s velikim srcem, veseljem, željom i spremnošću.
Od Maxa su se emotivnim riječima oprostili članovi HGSS-a, a osobito njegov vodič i partner u K9 timu Hrvoje, koji ga je opisao kao jedinstvenog i nezamjenjivog psa, obiteljskog prijatelja i vrhunskog potražnog psa.
„Za svakog čovjeka njegov pas je jedinstven i nezamjenjiv”, napisao je Hrvoje, istaknuvši kako psi svojom bezuvjetnom dobrotom čovjeku daju ljubav, poštovanje, prijateljstvo i povjerenje.
Max je, uz službenu karijeru u HGSS-u, bio i važan dio Hrvojeve obitelji. Uz njega je odrastalo njegovo troje djece, a Hrvoje navodi kako je siguran da su i oni danas bolji ljudi jer su ga imali uz sebe.
U potražnim akcijama Max je bio pas na kojeg se moglo osloniti. Hrvoje je naglasio koliko je velika odgovornost vodiča potražnog psa kada dobije teren za pretragu, jer od rada psa može ovisiti ljudski život.
„S Maksom se tako što nije moglo dogoditi”, poručio je.
Max je imao poseban odnos i s kolegama iz HGSS Stanice Osijek. Taj odnos Hrvoje je usporedio s povezanošću „ratnih drugova”, ljudi i pasa koji zajedno rješavaju najteže zadatke i čiji uspjeh ovisi o povjerenju i suradnji.
Nakon što je ostario i otišao u mirovinu, Max je i dalje prepoznavao kada njegov vodič odlazi na akciju ili aktivnost HGSS-a. Hrvoje je morao paziti da se ne sprema pred njim, jer se Max ne bi smirio do njegova povratka. Posljednjih godina više nije očekivao da ide s njim, ali bi po povratku dugo njušio odjeću i prepoznavao mirise kolega.
Osim u HGSS-u, Max je bio uz Hrvoja i u Kopačkom ritu, gdje je radio kao rendžer. I ondje je imao svoju ulogu, a svi su se uz njega osjećali sigurnije, osobito noću.
Hrvoje je posebno zahvalio svojoj supruzi Sieni, koja je Maxu posljednjih godina pružila veliku ljubav i brigu, osobito kada su ga starost i bolest sve više sustizale.
„Dio svih nas koji smo ga voljeli odlazi nepovratno s njim. Jedino što mogu osjetiti osim tuge je ogromna zahvalnost. Hvala ti Maks, prijatelju, brate, osloncu moj i ratni druže”, stoji u emotivnom oproštaju.
Iz HGSS Stanice Osijek poručili su:
„Odmori sada, Max. Vidimo se opet negdje iza duge.”
