Međunarodni dan epilepsije se od 2015. godine obilježava svakog drugog ponedjeljka u veljači kako bi se promovirala svijest o epilepsiji diljem svijeta. U Hrvatskoj je odlukom Hrvatskog sabora 17. listopada 2008. godine 14. veljače proglašen Nacionalnim danom oboljelih od epilepsije.
Epilepsija je jedna od najučestalijih bolesti ili poremećaja u neurologiji, koja zbog svojih karakteristika predstavlja ozbiljan medicinski i socijalni problem.
Uzrok nastanka bolesti i simptomi su izrazito raznoliki. Epilepsija predstavlja kronični poremećaj stanica moždane kore, koje iz različitih razloga postaju “prepodražljive” i reagiraju sinhronim izbijanjima električkih impulsa, što se manifestira epileptičkim napadajima.
Ove godine na Međunarodni dan epilepsije pozivaju se sve osobe oboljele od epilepsije i njihovi bližnji da podijele svoju osobnu priču i iskustva, kako bi se steklo bolje razumijevanje utjecaja epilepsije u cijelom svijetu.
Epilepsija je jedna od najčešćih kroničnih neuroloških bolesti i pogađa ljude svih dobi. Više od 50 milijuna ljudi širom svijeta ima epilepsiju; gotovo 80 % njih živi u zemljama s niskim i srednjim prihodima. Epilepsija se očituje epileptičnim napadajima – iznenadnim epizodama poremećene motorike, senzibiliteta, ponašanja, percepcije, a u određenom broju slučajeva i svijesti. Tijekom napadaja mogu se javiti grčevi mišića, smetnje osjeta, njuha, vida ili sluha, kao i određeni stupanj poremećaja svijesti.
Prema podacima publikacije Učestalost vodećih javnozdravstvenih problema u Hrvatskoj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Republici Hrvatskoj gotovo 60 tisuća osoba ima epilepsiju, a stopa prevalencije iznosi oko 1.500/100.000 stanovnika.
Uzroci nastanka bolesti i simptomi izrazito su raznoliki: u dječjoj je dobi, prema učestalosti, najčešći uzrok porođajna, odnosno neonatalna trauma, potom poremećaji razvoja krvnih žila, prirođena oštećenja, ozljede glave, infekcije, novotvorine ili tumori, dok su u odrasloj dobi najčešći uzrok moždani udari, ozljede glave, intoksikacije, odnosno prekomjerno konzumiranje alkohola ili droga, tumori i infekcije. Premda je nasljedna predispozicija, tj. genetski čimbenici, odgovorna za pojavu epileptičkih napadaja, nasljeđivanje je vrlo složeno i mali se broj epilepsija nasljeđuje izravno s roditelja na dijete (idiopatska epilepsija). Kod bolesnika kod kojih se pretragama ne mogu ustanoviti oštećenja mozga, riječ je o kriptogenoj epilepsiji (skrivenog, nevidljivog oštećenja).
Dvije su osnovne skupine napadaja: generalizirani (s potpunim poremećajem svijesti) i parcijalni (bez poremećaja ili s djelomičnim poremećajem svijesti). Od generaliziranih napadaja najčešći su veliki napadaji (grand mal) s potpunim gubitkom svijesti i grčevima mišića, pri čemu osoba često poplavi, ugrize se za jezik i pomokri se, te tzv. mali napadaji (apsans) koji se najčešće javljaju u dječjoj dobi, a očituju se kratkotrajnim prekidom dotadašnje aktivnosti, zagledavanjem u neki predmet i kratkotrajnom odsutnošću. Otkrivaju se najčešće kada dijete krene u školu. Ako su napadaji česti, dijete može imati i problema u praćenju nastave. Parcijalni napadaji karakterizirani su izostankom poremećaja ili djelomičnim poremećajem svijesti. Izgled napadaja ovisi o lokalizaciji epileptičkog žarišta, npr. grčenje jednog dijela tijela, osjetne senzacije ili promjene percepcije osjeta.
Dijagnoza epilepsije postavlja se na temelju detaljne anamneze, neurološkog pregleda i elektroencefalografskog snimanja (EEG). Nije svaki poremećaj svijesti epileptični napadaj.
Liječenje epilepsije se započinje farmakološkom terapijom. U slučajevima u kojima se usprkos redovitom uzimanju odgovarajućih lijekova i dalje pojavljuju epileptički napadi, ponekad se primjenjuje neurokirurško liječenje. Vrsta liječenja ovisi o tipu napadaja i o rezultatu dijagnostičke obrade. Potrebne su redovite neurološke kontrole uz EEG snimanje, jer se nerijetko događa da se nakon određenog vremena mora promijeniti doza lijeka ili sam lijek.
