Hripavac je zarazna bolest dugog trajanja koju uzrokuje bakterija Bordetella pertussis. Povijesno se naziva još veliki kašalj, stodnevni kašalj ili magareći kašalj, uz broje druge nazive. Bolest je prvi put opisana u 16. stoljeću, a u 20. stoljeću predstavljala je jednu od najčešćih dječjih zaraznih bolesti sa značajnom stopom smrtnosti (svako peto dijete od 1000 zaraženih umiralo je od hripavca), piše Mamin kutak.
1906. godine je izolirana bakterija Bordetella pertussis što je stvorilo osnovu za razvoj cjepiva. 1914. godine stvoreno je cjelostanično cjepivo protiv hripavca, a 1940. je spojeno s cjepivom protiv difterije i tetanusa. 1980. godine razvijeno je tzv. acelularno cjepivo koje se sastojalo od najznačajnijih komponenti bakterije, a ne kao ranije od cijele bakterije, što predstavlja bitno unapređenje, jer acelularno cjepivo ima drastično manje nepoželjnih reakcija. Ono je i danas u upotrebi, obično kao dio kombiniranog cjepiva protiv drugih bolesti i dio je obaveznog kalendara cijepljenja u Hrvatskoj. Cijepljenje stanovništva tijekom vremena značajno je smanjilo obolijevanje populacije i pojavnost epidemija hripavca.
Inkubacija bolesti traje 6-21 dan, najčešće oko 10 dana. Bolest se prenosi kapljično, odnosno boravkom u blizini zaraženih osoba koje kašlju i vrlo je zarazna. Smatra se da je šansa za prijenos hripavca unutar obitelji čak 90%. Bolest šire uglavnom starija djeca i mlađi odrasli čija je zaštita stečena cijepljenjem s vremenom oslabila. Najugroženije skupine su necijepljena ii nepotpuno cijepljena dojenčad, a rizik od teškog oblika i smrti najveći je u dobi ispod 6 mjeseci.
Klinička slika hripavca dijeli se u 3 faze. Prva faza je tzv. kataralna faza. Ona traje do 2 tjedna i simptomi su nespecifični, kao kod prehlade. Obilježeni su blagom grloboljom i curenjem nosa, kihanjem, rijetko konjuktivitisom. Temperatura uglavnom izostaje, a kašalj tek počinje.
Druga faza je tzv.paroksizmalna faza, odnosno faza napadaja kašlja. Ona traje od 2-8 tjedana. Kašalj postaje sve češći, osobito noću, može se kašljati u napadajima, pocrveniti ili poplaviti u licu, ponekad i povratiti u kašlju. Simptomi variraju ovisno o dobi, pa tako novorođenčad ili najmlađa dojenčad mogu imati epizode prestanka disanja bez kašljanja (tzv. apneje), dok starija djeca i odrasli mogu samo nespecifično, često i uporno kašljati.
Treća i posljednja faza je tzv. rekonvalescentna faza ili faza oporavka koja može trajati tjednima. Simptomi polako jenjavaju iako jača fizička aktivnost ili nova virusna bolest mogu izazvati ponovni napadaj kašlja.
Ozbiljnije komplikacije hripavca su upala pluća, prestanak disanja, zahvaćanje središnjeg živčanog sustava, te razvoj tzv. hipertoksičnog hripavca koji ima visoku stopu smrtnosti i javlja se uglavnom u djece mlađe od 2 mjeseca. U odraslih i cijepljenih se takve komplikacije ne očekuju.
Dijagnosticiranje hripavca nije uvijek jednostavno i ovisi o odabiru dijagnostičke metode ovisno o fazi bolesti. Hripavac se dokazuje PCR-om iz brisa nazofarinksa ili uzgojem bakterije iz brisa nazofarinksa u prva 2-3 tjedna bolesti, te serologijom odnosno pretragom protutijela iz krvi kasnije u tijeku bolesti.
Što se terapije tiče, samo u ranoj fazi bolesti, učinkovita je petodnevna terapija antibiotikom azitromicinom. Problem je što se na bolest često ne pomišlja u toj fazi jer su tada simptomi još uvijek nespecifični.
Ukoliko se kasnije krene s terapijom, to neće promijeniti sam tijek bolesti kod zaraženog bolesnika. Međutim tada se terapija propisuje s ciljem sprečavanja širenja bolesti, kako oboljelima tako i ukućanima, a osobito necijepljenoj djeci mlađoj od 5 godina.
Naposljetku hripavac se oduvijek javlja sporadično i u manjim epidemijama svakih 3-5 godina i to uglavnom kao atipična i naporna bolest u odraslih, a teška u necijepljene dojenčadi. Trenutno je u tijeku jedna od većih epidemija u Hrvatskoj na što ima utjecaj više faktora kao što su pad procijepljenosti, ali i karakteristike same bakterije te cjepiva.
Još uvijek se traga za idealnom strategijom cijepljenja kao i idealnim cjepivom koje bi pružalo dugotrajniju zaštitu i dodatno smanjilo zdravstvene rizike, obolijevanje i smrtnost.
