Logopedija je u posljednjih desetak godina doživjela veliki uzlet. Uzroci tome jesu: sve veći broj djece kojima je potrebna logopedska intervencija, veće upisne kvote na studij Logopedije koji sada postoji, osim u Zagrebu i u Rijeci, pa posljedično i većeg broja stručnjaka; veći značaj koji se daje ranoj intervenciji kod djece s teškoćama i timskog rada u koji je uključen i logoped i još mnogi drugi uzroci zbog kojih sve više mladih želi upisati upravo taj studij i baviti se logopedijom, piše Mamin kutak.
Postoji mnogo članaka o teškoćama radi kojih se djeca trebaju uključiti u logopedsku terapiju, o načinima i pristupima u rješavanju tih teškoća, no nema puno tekstova koji bi primjereno naglasili vrlo važan dio samog procesa – suradnju s roditeljima.
Roditelji (većinom) prvi uočavaju problem kod svog djeteta te traže primjerenu pomoć. Svakodnevno u svom radu ističem kako je vrlo važno uključiti roditelje u cijeli proces terapije te će samo tako napredak biti primjeren i brže dostignut.
Odnos povjerenja roditelj – logoped
Krenimo od početka. U svom dugogodišnjem radu s djecom upoznala sam različite profile roditelja. Sretna sam što je većina roditelja vrlo otvorena, spremna na suradnju, slušanje i provođenje savjeta pa logopedska terapija uz rad kod kuće pokazuje vrlo brze, pozitivne rezultate.
No, postoje i roditelji koji dovedu djecu logopedu, misleći da će ih on „popraviti“, da su time riješili problem te ništa ne trebaju raditi kod kuće. Upravo je roditelj najveći faktor prema kojemu djelomice možemo predvidjeti hoće li terapija ići u pozitivnom ili negativnom smjeru. Ukoliko roditelj aktivno sudjeluje u cjelokupnom procesu, terapija će biti učinkovita. Posebice u radu u privatnom kabinetu, gdje ponekad roditelji nemaju mogućnost dolaziti više puta tjedno (što bi bilo optimalno za određenu teškoću), logoped usmjerava roditelja i on je produžena ruka logopedskog rada. Za sve vježbe koje dijete dobije na terapijskom satu, dijete mora prolaziti i kod kuće inače će sav trud biti uzaludan.
Kada se roditelji jave logopedu jer dijete ima određenu teškoću, primjerice teškoće u čitanju i pisanju, često su zabrinuti, pa čak i iscrpljeni od sjedenja uz dijete za vrijeme pisanja zadaće, učenja ili čitanja lektire. Ukoliko im logoped stručno, jasno i detaljno objasni proces koji je potreban da dođe do poboljšanja, time će se razviti odnos povjerenja, roditelj dobiva podršku koju treba a dijete dobiva pomoć sa dvije strane – logoped i roditelj. U idealnim uvjetima logoped provodi terapiju, a roditelj – vođen uputama logopeda, pomaže kod kuće pa takva terapija vrlo brzo daje rezultate. Djetetu se povećava samopouzdanje i motivacija pa time postaje samostalnije.
Koliko truda, toliko rezultata
Često me roditelji na prvom dolasku nakon obavljene dijagnostike pitaju koliko često trebaju dolaziti na logopedske vježbe. Odgovor na to pitanje nije jednostavan jer ovisi o više faktora, no kao i u svemu drugome, vrijedi ono – koliko rada i truda, toliko i rezultata. Ukoliko su dijete i roditelj motivirani i uporni u tome da provode vježbe prema savjetima logopeda kod kuće, rezultati će doći i ako dijete polazi terapiju nešto rjeđe od preporučenog.
Primjer koji to dobro opisuje jest: želite li da dijete nauči svirati violinu, razumljivo je da neće biti dovoljno da dijete vježba sviranje jedan školski sat svaka dva tjedna. Potrebno je svakodnevno uporno vježbanje kako bi naučilo novu vještinu. Također i nogomet – dijete neće postati nogometaš ako bude vježbao jednom tjedno, pola sata. Tako je i s uvježbavanjem pravilnog izgovora glasa, tehnike čitanja ili tečnosti govora. To ne znači da treba polaziti logopedsku terapiju u logopedskom kabinetu svakodnevno, već da je potrebno naučene vježbe i tehnike provoditi i kod kuće, prema savjetima i preporukama logopeda.
U svom radu naglašavam i važnost suradnje s drugim stručnjacima koji rade s djetetom, bilo to s odgajateljima u vrtiću, nastavnicima u školi, psiholozima ili fizioterapeutima. Svi mi koji brinemo o djetetu koje ima određene teškoće, timskim radom najbolje možemo doprinijeti razvoju svih potencijala koje dijete može ostvariti. A roditelji su i dalje najvažnija karika u tom procesu.
