Pandemija koronavirusa dovela je do situacije da deseci milijuna zaposlenih radi na daljinu, iz topline svojih domova. Velikoj većini to je idealna situacija, u kojoj su se odlično snašli, ali polako se razvija teorija da bi mlađi zaposlenici mogli ispaštati u konačnici.
Jer, bez prisustva u uredu, kraj starijih kolega, kao i nadređenih, izostaje mogućnost mentorstva, izostaje taj dio iskustva koji donosi osobni napredak na radnom mjestu. Pritom se ne misli na mlađe zaposlenike u smislu godina, već u smislu iskustva. Oni koji su tek počeli i još imaju mnogo za učiti.
Ovako na daljinu nedostaje taj bitan detalj, nedostaje trenutak u kojem će im se ukazati na grešku, u kojem će imati nekoga za pitati ono što ih zanima. Nedostaje taj potrebni fizički segment rada s radnog mjesta.
Naravno, ne vrijedi to za sve, neki će se snaći još i bolje bez pritiska kolega oko sebe, no većini ipak treba neko usmjeravanje, edukacija, mentorstvo… Posebno kad se radi u novim sustavima ili s novim alatima, za koje postoje razni trikovi kako ih iskoristiti na najbolji mogući način.
Posebno se to može primijetiti u novinarskoj struci, gdje je došlo do fluktuacije ljudi, ali u smislu da se zapošljavalo neiskusnije, mlađe i jeftinije zaposlenike. Oni su došli u redakcije bez iskustva, ili s malo iskustva. No, ono što je bitnije, došli su u novo okruženje, koje je uvijek drugačije od prethodnog. Sustav u kojem se radi je drugačiji, pravila su drugačija, ljudi su drugačiji…
Kad se radi na daljinu, mnogo toga se ne prepoznaje, a posebno se ne može dokučiti na adekvatan način nadređena osoba. Napredak je samim time podosta sporiji i postoji sklonost greškama, koja sigurno ne bi postojala da se prošla edukacija u normalnijim vremenima, onima prije aktualne krize.
U konačnici, videopozivi teško mogu biti zamjena za kolegije i sastanke, ali vremena su takva da je potrebno prilagoditi se što prije i što bolje.
