Mnogi okite bor i danima prije same Badnje večeri te ga drže kraće nego što bi zapravo trebali, jer prema katoličkim pravilima bor bi trebalo kititi na Badnjak i držati ga okićenog sve do nedjelje nakon blagdana Sveta tri kralja ili Bogojavljenja, bez obzira na početak pravoslavnog Božića
Božićno drvce ili Božićna jelka jedna je od najpoznatijih i najpopularnijih tradicija koje se povezuju s proslavom Božića.
Božićno zimzeleno drvo, često bor ili jela, ukrašeno lampicama i ukrasima kao dio božićnih svečanosti, svima nam je dobro poznato. Božićna drvca mogu biti svježe rezana, presađena u teglu ili umjetna, a koriste se kao unutarnji i vanjski ukrasi.
Dok su stabla tradicionalno povezana s kršćanskom simbolikom, njihova suvremena upotreba uglavnom je svjetovna. Mnoge obitelji ispod božićnog drvca stavljaju darove koji će se otvoriti na Božić.
Prema pričama naših baka i djedova
Prema starim pričama, možemo čak reći naših baka i djedova na Badnjak se prvo unosila slama koja bi se stavljala ispod obiteljskog stola. Slama ispod stola je bila jedan od najdražih božićnih običaja. Zatim se okupila obitelj koja bi kroz molitvu obilježila Badnjak, a nakon molitve se unosilo božićno drvce u kuću koje su svi ukućani zajedno ukrasili božićnim ukrasima.
Nekad su to bili ukrasi od bombona koje bi djeca povremeno skidala s bora i počastila se njime. Vladala je obiteljska atmosfera, pjevale su se božićne pjesme dok nije bilo vrijeme za polnoćku.
No kako je nastao običaj ukrašavanja bora?
Običaj ukrašavanja božićnog drvca u našim je krajevima preuzet od germanskih naroda krajem 19. stoljeća, ali i do tada je postojao običaj unošenja badnjaka, mladog stabla ili grane hrasta u kuće. Ovaj običaj zadržao se do današnjih dana kod pravoslavnih vjernika.
Ukrašavanje bora ili, točnije, stabla jele, prema crkvenim zapisima, možemo zahvaliti svetom Bonifaciju, engleskom redovniku koji je u 7. stoljeću osnovao kršćanske crkve u Francuskoj i Njemačkoj. Podučavajući Kristov nauk u Njemačkoj, Bonifacije je naišao na skupinu poganih koji su se okupljeni oko velikog hrasta spremali žrtvovati djecu bogu Thoru. Kako bi spasio djecu, srušio je hrast, a na njegovom mjestu izraslo je stablo jele.
Sićušnu jelu sveti Bonifacije predstavio je poganima kao stablo života i njime im pokušao prenijeti Kristovo učenje o vječnom životu, rekavši im: ‘Njezini listovi ostaju zimzeleni i u najtamnijim danima: neka Krist bude vaše vječno svjetlo.’
Pored toga, trokutasti oblik krošnje jele Bonifacije je iskoristio kako bi poganima objasnio Presveto Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga. Preobraćeni, koji su do tada štovali stablo hrasta, počeli su štovati jelu kao Božje stablo.
Do 12. stoljeća u središnjoj Europi stabla jele visjela su naglavačke sa stropova kuća u božićno vrijeme, kao simbol kršćanstva.
Osvjetljavanje drva možemo zahvaliti Martinu Lutheru
Osvjetljavanje božićnog drvca lampicama možemo zahvaliti Martinu Lutheru, začetniku protestantske reformacije koji je početkom 16. stoljeća djeci s pomoću svijeća na božićnom drvcu pokušao dočarati treperenje zvijezda u mračnoj noći.
Običaj ukrašavanja božićnog drvca postaje jedan od simbola Božića, pa tako krajem 19. stoljeća stiže i u naše krajeve.
Mnogi okite bor i danima prije same Badnje večeri te ga drže kraće nego što bi zapravo trebali, jer prema katoličkim pravilima bor bi trebalo kititi na Badnjak i držati ga okićenog sve do nedjelje nakon blagdana Sveta tri kralja ili Bogojavljenja, bez obzira na početak pravoslavnog Božića.
