Kada je sletio u Budimpeštu, Matthew McGrath već je znao da se vraća tamo gdje mu je srce ostalo. Iako formalno nije sletio u Hrvatsku, osjećaj je bio isti — ponovno je bio blizu Baranje, ljudi koji su ga prihvatili i kraja koji je u kratkom vremenu postao njegov dom.
Omiljeni baranjski Amerikanac ovih je dana ponovno u Baranji. Došao je na deset dana, kako bi riješio privatne obveze, platio režije za kuću, odradio nekoliko sastanaka vezanih uz moguće suradnje i ponovno vidio ljude koji mu, kako kaže, daju snagu.
– Kad sam sletio u Budimpeštu, bio sam presretan jer sam znao da se vraćam kući. Pomislio sam: evo me opet blizu Hrvatske, opet sam tu. Taj osjećaj teško je opisati. Ovdje imam jako puno prijatelja, poznanika i ljudi koji su me uvijek dočekivali gostoljubivo, srdačno i s puno pozitive. To mi daje dodatnu snagu – ispričao je Matthew McGrath.
Na pitanje kako se danas osjeća ponovno biti u Baranji, nakratko je zastao. Odgovor nije došao odmah. Emocije su bile jače od riječi, a kroz suze je priznao ono što njegovi pratitelji i prijatelji već dobro znaju — Baranja za njega nije samo mjesto u kojem je živio, nego prostor kojem se vraća kao kući.
– Ovdje mi se jako sviđa i ovdje se osjećam kao kod kuće. Hvala mojim ljudima, prijateljima i poznanicima. Ovo pitanje me baš dirnulo. Nisam očekivao da ću pustiti suze – rekao je McGrath.
Njegova povezanost s Baranjom nije nastala preko noći. Matthew je u Hrvatsku doselio u listopadu 2024. godine iz Pittsburgha. Najprije je živio u Zagrebu, a potom se preselio u Zmajevac. Ondje je vrlo brzo postao dio lokalne zajednice, čovjek kojeg su ljudi zaustavljali, pozdravljali i prihvatili kao svoga.
Široj javnosti postao je poznat zahvaljujući profilu @gdje_si_metju na TikToku, Facebooku i Instagramu. U svojim videima na autentičan, duhovit i topao način prikazivao je svakodnevni život u Slavoniji i Baranji, lokalne običaje, male obrte, tradiciju i ljude. Upravo zbog toga mnogi su ga doživjeli kao najboljeg promotora ruralne Hrvatske — ne službenog, nego iskrenog.
No njegova hrvatska priča prekinuta je administrativnim pravilima. Dozvolu boravka nije mogao produžiti jer nije uspio pronaći posao s dovoljno visokom plaćom koja bi mu omogućila dobivanje takozvane plave karte. Kaže kako bi danas možda mogao pronaći način da sam riješi pitanje stalnog boravka, no problem je što je ista procedura znatno složenija za ostatak njegove obitelji. Zbog toga su morali tražiti drugo rješenje i krenuti dalje.
Baranju su napustili u listopadu 2025. godine i otišli u Pittsburgh, gdje su nekoliko mjeseci živjeli kod njegove majke.
– Živjeli smo kod moje mame, što je u Baranji sasvim normalno, da više generacija bude u istoj kući, ali u Americi to nije toliko često. Moja mama nas je jako lijepo primila. Bilo joj je drago što smo došli kao obitelj – rekao je Matthew.
Djeca su ondje krenula u školu koju je i sam pohađao, a Matthew se zaposlio i nastavio raditi ono po čemu je postao prepoznatljiv — snimati priče, ljude i atmosferu. Radio je i za Hrvatsku bratsku zajednicu u dijaspori, a hrvatska zajednica u Pittsburghu, kaže, dočekala ga je otvorena srca.
– Svi su me jako lijepo primili. Radio sam snimanja za Hrvatsku bratsku zajednicu, zvali su me i na Tamburica Fest. U Pittsburghu smo bili oko šest mjeseci – ispričao je.
Ipak, život u Americi nije bio ono što su tražili. Obitelj je morala donijeti novu odluku. Povratak u Hrvatsku nije bio moguć zbog neriješenog statusa boravka, a životni planovi ponovno su morali biti prilagođeni okolnostima.
– Supruga nije htjela roditi dijete u SAD-u. Razmišljali smo što dalje i odlučili otići u Meksiko, jer ondje dijete po rođenju može dobiti državljanstvo, a na temelju toga i mi bismo mogli riješiti stalni boravak. Amerika nam kao način života nije odgovarala, a povratak u Hrvatsku tada nije bio opcija zbog papira. Morali smo smisliti plan B – objasnio je McGrath.
Danas s obitelji živi u Meksiku. Djeca idu u španjolsku školu i ondje svakodnevno koriste španjolski jezik, no kod kuće razgovaraju na hrvatskom. Obitelj se, kaže, prilagođava novoj sredini jer drugog izbora nema. Ipak, Hrvatska ostaje plan kojem se žele vraćati.
– Čim riješimo stalni boravak u Meksiku, planiramo doći u Hrvatsku na 90 dana. Još ne znam kada, jer put nije jeftin, pogotovo za nas šestero, ali doći ćemo sigurno – istaknuo je.
I dok se njegov privatni život odvija između kontinenata, otvorilo se i novo profesionalno poglavlje. Kontaktirala ga je Hrvatska radiotelevizija, koja je prepoznala njegov način rada, energiju, poznavanje hrvatskog jezika i snažnu povezanost s publikom.
– HRT me kontaktirao jer su čuli da dobro radim videe, da imam dosta ljudi koji me prate i podržavaju, a uz to dobro govorim hrvatski. Dali su mi priliku i uputili me u hotel u kojem će Hrvatska imati bazni kamp i gdje će boraviti reprezentacija. Otišao sam tamo sam i napravio reportažu na svoj način. Snimao sam pripreme i nakon toga su mi ponudili posao – rekao je.
Na Svjetskom prvenstvu 2026. godine trebao bi raditi za HRT tijekom grupne faze. Bit će akreditirani novinar, imat će pristup stadionima i treninzima, no njegova zadaća neće biti klasično praćenje utakmica. Njegov posao bit će ono što najbolje radi — tražiti ljude, atmosferu i priče.
Pratit će navijače, snimati odakle dolaze, kako se osjećaju, što očekuju od prvenstva i kako doživljavaju Hrvatsku reprezentaciju. Upravo u takvim pričama Matthew se najbolje snalazi, jer ih ne promatra samo kao novinar, nego kao čovjek koji zna što znači pripadati dvjema kulturama.
Priznaje, ipak, da mu televizijska ozbiljnost nije uvijek najprirodnija.
– Moram priznati, nije mi bilo lako jer sam morao biti ozbiljan. Ja sam po prirodi uvijek za smijeh i zezanciju, ali ovo je posao koji traži odgovornost – rekao je.
Zanimljivo je da mu ovo neće biti prvi televizijski angažman na Svjetskom prvenstvu. Još 2006. godine, tijekom prvenstva u Njemačkoj, radio je za japansku televiziju kao prevoditelj s hrvatskog na engleski. Budući da su Hrvatska i Japan igrali u istoj skupini, bio je prisutan na konferencijama za medije, postavljao pitanja igračima i izbornicima te uzimao izjave nakon utakmica. S japanskom ekipom proveo je 19 dana putujući i prateći reprezentaciju izbliza.
– Tada sam sam sebi rekao da je to najbolji posao u mom životu. I stvarno je ostao najbolji posao sve do danas. A sada, nakon 20 godina, ponovno sam dobio gotovo isti posao – prisjetio se Matthew.
Na kraju, u svom prepoznatljivom stilu, uz osmijeh je dodao kako sada ima još jedan razlog više da navija za Hrvatsku.
– Očekujem da Hrvatska dođe do finala, jer ću tako duže zadržati posao na HRT-u – rekao je kroz smijeh.
Iza osmijeha i šale, ipak, ostaje priča o čovjeku koji je u Baranji pronašao nešto što se ne može jednostavno administrativno objasniti. Pronašao je ljude koji ga nisu zaboravili.
– Kad god mi dođu teški trenuci, pročitam poruke podrške ili komentare ispod svojih videa. Odmah mi bude lakše i srce mi bude puno. Ljudi me nisu zaboravili, iako dugo nisam bio s njima. To mi jako puno znači – rekao je Matthew.
Njegov povratak u Baranju traje kratko, ali emocija koju je donio sa sobom pokazuje da udaljenost nije prekinula vezu. Za Matthewa McGratha Baranja je ostala mjesto kojem se vraća, kraj koji ga je prihvatio i dom daleko od doma.
