
Tečan govor se izvodi kontinuirano i s lakoćom, a karakterizira ga uravnoteženost tempa, intonacije, naglaska, stanki i ritma. Budući da to nije nimalo jednostavan zadatak, mnogima se u određenim situacijama ponekad dogode „nespretnosti“ u govoru. No, o mucanju govorimo tek kada su takve epizode česte i intenzivne te kad govor osobe djeluje kao da zahtijeva mentalni i fizički napor, piše Mamin kutak.
Što je mucanje i kada se javlja?
Mucanje je neurorazvojni poremećaj ritma i tempa govora kojeg obilježavaju ponavljanje glasova, slogova i riječi te pojava umetanja, zastoja i produživanja glasova.
Mucanje se najčešće javlja između 2. i 5. godine što se poklapa s intenzivnim usvajanjem jezika i govora. Dijete počinje rabiti brojne riječi te se vokabular brzo širi, a jezične strukture kojima dijete izražava svoje ideje postaju sve složenije. U tom razdoblju djetetov jezično-govorni sustav postaje preopterećen složenijim komunikacijskim zahtjevima. Javlja se nesrazmjer između onoga što dijete želi reći i onoga što može reći, odnosno onoga što mu njegova motorička izvedba dopušta.
Dakle, počeci mucanja poklapaju se s razvojnom fazom ubrzanog rasta jezičnih i govornih sposobnosti.
Što uzrokuje mucanje?
Vjerojatnost za pojavu mucanja uvjetovana je 30% djetetovom okolinom, a 70% genetikom. Istraživanja su pokazala da postojanje mucanja u užoj i široj obitelji povećava vjerojatnost za razvoj poremećaja (čak 2/3 djece koja mucaju imaju povijest mucanja u obitelji). Ne treba zanemariti ni okidače koji mogu izazvati pojavu mucanja kao što su strah, bolest, hospitalizacija ili promjena u obiteljskoj rutini. Važno je naglasiti kako roditelji svojim obraćanjem djetetu nisu odgovorni za pojavu mucanja te isto tako mucanje ne nastaje oponašanjem nekog drugog koji muca.
Koja je učestalost mucanja?
Mucanje se kod dječaka javlja 3-4 puta češće nego kod djevojčica. Prema nekim procjenama 3-4% predškolske djece i 1-2% školske djece muca. Dakle, postotak djece koja mucaju se s dobi smanjuje, a razlog tomu je velika vjerojatnost spontanog oporavka. Otprilike 50% djece prevlada mucanje do puberteta, a neki podaci govore da kod 75% djece simptomi mucanja više ili manje iščeznu spontano ili uz pomoć terapije kroz godinu-dvije od početka mucanja.
Kako razlikovati početno mucanje od normalne netečnosti?
Važno je naglasiti kako svaka netečnost nije nužno mucanje. Kao što je već spomenuto, netečnosti se mogu javiti kod djece kao rezultat ubrzanog jezično-govornog razvoja, a i kod odraslih govornika kada se „spotaknu“ u govoru; primjerice prilikom pričanja pred publikom.
Normalne netečnosti su: ponavljanje cijelih riječi ili fraza („Daj mi; daj mi autić“), ispravljanje rečenice („Bili smo…ja sam bio u vrtiću“), umetanja („To je, ammm, lopta“) i pauze slične oklijevanju.
Mucajuće netečnosti su: ponavljanje jednosložne riječi (ja-ja-ja), ponavljanje dijelova riječi (lo-lopta, p-p-pas), produžavanja glasova (aaauto) i višestruka uzastopna ponavljanja (ku-ku-ku-kuća). Kod neke djece uočavaju se i sekundarna ponašanja u vidu napetosti u mišićima lica i vrata.
Iako postoji velika mogućnost da simptomi mucanja spontano iščeznu, teško je sa sigurnošću odrediti jesu li netečnosti prolazna faza ili će prerasti u trajno mucanje. Ipak, postoje faktori koji mogu predstavljati rizik za pojavu trajnog mucanja, a neki od njih su genetski faktori (ukoliko je mucanje prisutno u obitelji), dob početka mucanja (što je početak mucanja kasniji to je manja mogućnost spontanog oporavka), trajanje simptoma (ukoliko su netečnosti prisutne duže od 2 godine bez smanjivanja mucajućih epizoda) i frekvencija netečnosti.
Ukoliko prisutnost mucajućih netečnosti traje 6 mjeseci i duže bez smanjivanja u intenzitetu, svakako se preporučuje savjetovati se s logopedom.